Zašto volim Tartan, razlog No.1

Ovako je to kod mene:

Postoje ostale karirane tkanine i postoji Tartan. Ne mislim ovdje obezvrijediti ostale karirane tkanine, ta s mnogima i radim, ali Tartan je meni nešto posebno. Njega osjećam.

Tkanina je to koja ima svoju priču, povijest, ima jedinstveno značenje, prošao je mnoga vremena baš kao što i mi u životu svašta prolazimo. Izrađuje se isključivo od škotske vune, od ovčica koje tamo žive i ljudi koji se za njih brinu. Proces je dugotrajan, vlakna se nakon striženja pripremaju za pranje, bojadisanje, pa predenje, tkanje, dorada, sve se provjerava više puta dok Tartan ne dođe na police za prodaju.

Osjećam tu tkaninu, njezinu autentičnost, vuče me sebi jer potječem od obitelji koja je nekada uzgajala vunu, lan, konoplju i tako proizvodila tkanine, užadi, odjeću i sve ostalo što je bilo potrebno za život. Isto tako se osjećam počašćeno što mi je baka pričala kako je kao djevojčica pomagala u branju lana i konoplje. Kako su ju močili, tkali... Upijala sam te priče, uvijek me zanimalo stvaranje, rad, ljudi od kojih potječem, vrijednosti koje su trajne. Autentičnost. 

O Tartanu sam maštala dok sam pisala svoj diplomski rad "Karirani uzorci u odjevnim oblicima". Sjećam se sreće kada sam ga otkrila, a tek otkrivanja uzoraka! A to da su tartani i registrirane tkanine s jedinstvenim uzorcima koje ne smije bilo tko proizvoditi, a niti nositi jer su mnogi od njih privatni. Toliko mi je bio magičan da sam si nekako stavila uvjerenje da je to tako nemoguće za mene imati ga u rukama. Jer, to je tamo negdje daleko i kako bih uopće došla do njega.

I život je prolazio, a Tartan je u mojim mislima skupljao prašinu.

I onda se desilo. Život me okrenuo naglavačke. Tartan me pronašao u tom prijelomnom trenutku, u najvećem šoku, u kaosu i u cijelom tom emotivnom šušuru pojavilo se novo uvjerenje.

Moguće je.

I tako je postao najsvjetlija točka u crnom razdoblju mog života. I to je dokaz da u svakom, ali baš svakom lošem trenutku ima minimalno jedna svijetla točka koja će sjajiti jače što duže gledamo u nju. I to je ono što nas izvlači i pomaže nam da idemo dalje.

I gle me sada, imam ga u rukama!! Ostvarila sam san, maknula prašinu i kreiram za tebe supermoćnu odjeću od tkanine o kojoj sam nekada maštala.

Ovo nije kraj, do idućeg čitanja, neka blješti tvoj sjaj !

Andrea